Sankt Petersburg
Ulovih malo vremena pred put, pa da vam pričam malo o Veneciji Severa (mada svaki grad koji ima kanale tako nazivaju), da pričam o Sankt Petersburgu. 30 sunčanih dana godišnje, prosto se zapitaš šta mu bi da gradi grad na takvom mestu (Petre, Petre svašta ti je padalo na pamet al hvala ti za tu lepotu!!!!).... Samo ću reći da je dva dana za Sankt Peterburg malo! 10 bi bilo dovoljno da se odlučiš šta sve želiš da posetiš i vidiš i onda još 10 da stojiš u redovima da bi ušao u objekte
Nenormalna gužva, turista na sve strane.... Svakodnevno u luku staje po minimum 5 kruzera, svaki po 1000-2000 gostiju, pa posada, pa gde su tu turisti koji su došli vozom, avionom, busom,peške.... Ovo je moj drugi put u tom divnom gradu, prethodni put sam uživala u parkovima Peterhofa i obišla Carsko selo, letnje rezidencije, Katarininu palatu....
U Ermitaž nije bilo šanse ući (stoji se u redu satima da bi ušao, a ja nisam imala vremena za gubljenje) a na moju veliku žalost morala sam se odlučiti ili za noćnu posetu Ermitažu ili za gledanje Labudovog jezera, mog omiljenog baleta. A gde ćeš ga gledati, ako ne u St. Petersburgu? Tako da sam se odlučila za Labudovo jezero. Preko dana smo obišle tvrđavu Petra i Pavla i išle na fantastičnu izložbu figura od peska. Obožavam figure od peska, divim se tolikom trudu za delo koje nije trajnog karaktera. Koliko god vremena da imate, curi nenormalno brzo i dok se okrenete, već kasnite Pored Crkva svete prolivene krvi nalazi se fantastični restoran gruzijske kuhinje Cha Cha sa savršenom medovik tortom (prvi put sam tu tortu probala na Tajlandu u jednom ruskom restoranu, i malo je reći da sam oduševljena ukusom i kako se tortica topi u ustima).
Šta reći za Labudovo jezero? Da li postoje reči da opišu moju sreću, da sam u Sankt Petersburgu i gledam balet? Srce mi je puno na samu pomisao.
A onda grand finale, plovidba kanalima i prisustvovanje otvaranju mostova na Nevi! EEEeeeee to je nešto nesvakidašnje i vredi smrzavanja (nije bilo toliko hladno, a i obukla sam se za svaki slučaj, a dobili smo i ćebe na brodu). Svake noći mostovi se otvaraju (i praktično odsecaju delove grada jedan od drugog) da bi brodovi mogli da plove Nevom. Tako da ako ostanete s pogrešne strane mosta (metro radi do ponoći) ostaje vam samo da zagrlite flašu votke i dočekate zoru (figurativno rečeno jer leti baš i nema noći a i sviće oko 3). Dakle prvi put se most otvara oko 1 ujutru i ostaje otvoren sat vremena, pa se spusti. i onda oko 3 se opet otvara i ostaje otvoren do 5 ujutru. Muzika svira, most se otvara.... Fantastičan osećaj. Oko 3 ujutru smo se vratile na brod i plan je bio da ustaemo u 7h da idemo u Peterhof.... Nažalost alarm nismo čule uopšte, i da mi bešika nije pretila pucanjem ne bih se ni probudila... Tako da smo tek u 11h izašle.... Na redu je bio obilazak Crkve svete prolivene krvi, da ispunim sestri želju da uđem u istu. Ateista sam, ne verujem u Boga, crkve ne volim i ne osećam ništa kad uđem u istu, osim nelagode. Nisam ljubitelj ikona, prekićenosti koja krasi pravoslavne crkve, tog preteranog bogatstva utrošenog na.... bolje da cutim elem, uđoh u tu crkvu, koja više zapravo i nije crkva (nema službe, čist turizam), sve ikone su rađene mozaicima. Sve to lepo izgleda, ali me nije oduševilo. Lepša mi je spolja iskreno.
No comments:
Post a Comment